Ovo svoje razmišljanje na temu GORKI VIJENAC, Pere Radeljka, započet ću njegovim stihovima iz pjesme HOD PO TRNJU.
ISKOVAN SAM TAKO...
IDEM SVOJIM PUTEM,
NEKOM SVOJOM STAZOM
UZDIGNUTE GLAVE.
Eto, ga: Kratko i jasno pojašnjenje zašto je netko onakav kakav jest. Kako prolazi kroz put koji se zove život.
U jedanaest riječi autor je opravdao sve - neću reći možebitne greške, nego uspone i padove -ne samo svoje nego i svakoga od nas ponaosob. On ide UZDIGNUTE GLAVE NEKOM SVOJOM STAZOM.  Pazite! Jasno i glasno, prvo kaže IDEM SVOJIM PUTEM, pa tek onda dodaje NEKOM SVOJOM STAZOM.
Što nam je, što je meni time rekao. Rekao mi je kako on zna, i svjestan je toga da zna, da je put jedan jedini i njegov a, staza, stazica, - nerasprćenih jednostopa - bezbroj je na putu tom koji život se zove. Pero je odabrao jednu stazu, svoju stazu, namjerno i razumski, znajući da je mogao odabrati neku drugu, treću... No, on je odabrao TU svoju stazu a sve to opravdava lakonski, a to je i jedini djelotvoran način u ovom slučaju, riječima: ISKOVAN SAM TAKO...što će reći: Nisam autor samoga sebe i za eventualne propuste - ne odgovaram!
ISKOVALO ga je životno okruženje i sve one daće i nedaće sa kojima se hrvati moralo. I to; iskovalo ga je tako da intuitivno i u prvi mah raspoznaje crno i bijelo. Dobro i zlo. Proizvod rečenog nije slučajan, kao i mnogo toga drugoga što je Pero napravio, a kulminacija je GORKI VIJENAC.
Gorki vijenac je zbirka domoljubnih pjesama. Apsolutno domoljubnih, mada u njoj ima i nekoliko ljubavnih stihova. O njima kasnije. Početkom rata, Pero je prepoznao i odlučno "upro" prstom-perom u zlo i dobro i, u svojim pjesmama, rekao jasno: -Ti si to! Njegove domoljubne pjesme su čiste samim tim što su nepatvorene. One su iznjedrene iz srca dječjom iskrenošću. Pero se nije trudio tražiti riječi koje bi, sa aspekta suvremenog pjesništva gledano, bile - možda - ovovremenije. On je, izražavao misli i osjećanja jezikom usorskoga kraja. Bilježio čisto domoljublje poput domaće zadaće. U tome je, možda, i najveća vrijednost. Cijela zbirka je glasan krik protiv nepravde, zala i noći. Vapaj Gospodinu da nas oslobodi od kuge, gladi i rata, kako to i sam piše u pjesmi MOLITVA PJESNIKA. Međutim, u svojoj dječjoj iskrenosti se i griješi pa tako i istoj pjesmi pjesnik kaže:
UDARI, BOŽE, MAČEM I OGNJEM
ZLIKOVCE I OSVAJAČE... Ne smije se to! Ne smije u duhu one - ako te netko ošamari, okreni mu i drugi obraz-
Ali, u duhu domoljublja, u stanju ugroženosti, ne samo vlastitoj nego, u strahu za bližnje svoje, sve se smije i sve Bog oprašta. Zato je Bog!
Ali, pratimo li dalje MOLITVU PJESNIKA, u posljednjoj strofi je parafraziran stih iz Svetoga pisma koji, namjerno ili ne, moli i za neprijatelja a glasi: O, BOŽE, SMILUJ SE,
SMILUJ SE, BOŽE SVJATI
JER AKO BUDEŠ GLEDAO NA BEZAKONJE,
GOSPODINE, TKO ĆE OSTATI?
Ovdje pjesnik zaboravlja da su i "neprijatelji" Božja djeca.
I to je dobro.
Dobro je jer potvrđuje moje, a mislim i mišljenje većine vas, da su ove, domoljubne pjesme Pere Radeljka iznjedrene iz čistog, pjesničkog srca.
Razmišljajući o GORKOM VIJENCU i Peri Radeljku, o domoljublju iskazanom i dokazanom, o zaljubljenosti, o fatalnoj, katarzičnoj i konačnoj zaljubljenosti u Usoru prisjetih se stiha Rabindranata Tagore pod naslovom O ZEMLJO, koji glasi:
"O, zemljo, majko moja, vidio sam tvoj nježni lik i zavolio tvoju tužnu prašinu."
GORKI VIJENAC i njegov autor su prašina zemlje usorske bili, jesu i bit' će.
Ako pratimo slijed domoljubnih pjesama iz ove zbirke, pa dođemo do trenutka kada su upitne klasifikacije - mislim na pjesme PETA KOLONA, ČUDNA DOBA i JA - dolazimo na stranicu broj 49 na koju sam se i prije no sam ovo počeo pisati vraćao nekoliko puta.
Na stranici broj 49 narisana je pjesma URLIK!
Poslušajte!
VOLIO BIH KAO KOJOT
U PUSTINJU U SAMOĆU
DIGNUT GLAVU I URLIKAT
KOLIKO MOGU I ŠTO HOĆU
PUSTINJA JE MIRNA, SPAVA,
MJESEČINA ZLATNA BLISTA,
NA STIJENI JA URLIČEM
NIT SAM LUĐAK, NIT SADISTA.
Po mom mišljenju, i ova pjesma se može svrstati u red domoljubnih!?
Pa, što smo drugo i radili no "urlikali" svaki na svoj način, u sve ono vrijeme o kojemu zbirka govori?
U isto vrijeme, navedeni stihovi, zorno oslikavaju našu, ljudsku, nemoć u trenucima svakidašnjosti, koji su tako česti , u trenucima kada ne znamo što učiniti, u kojem smjeru djelovati. Svatko od nas bio je u situaciji, situacijama, kada znamo da moramo nešto učiniti ali, što?
Bože, Što?
I, moj prijatelj, Pero se pitao što - i to - što?- stavio na papir,
I, što se dogodilo?
Stvorio je, po meni, najljepšu pjesmu u čitavoj, inače vjerodostojnoj i unikatnoj, knjizi.
Usora: srpnja, 2004
|
