|
Untitled Document
U STUPICI
12.
Vrijeme se mijenjalo, gibalo i prelamalo te godine. Nitko od nas nije slutio
da je tomu tako.
Prije izbora, na kojima pobjednici pobjediše, vezivahu se zastava i stijeg i
obećanja sipahu kao sunčeve zrake u srpnju što znaju... I ruke zabolješe od prijateljskog
stiska.
Poslije izbora, dok je zanos pobjede još trajao, sve se nekako primiri i politika
se promijeni.
Oni u državnim službama čuvahu svoje položaje ne znajući što slijedi... I, baš
zbog toga,
šurovahu sa novodošlima tražeći se.
- Samo da završimo s komunjarama! - čulo se na sve strane
Počehu se ljudi dogovarati, uklapati stara sa novim načinima življenja.
Život postade suživot.
Do tada bijahu svi isti a sada - za mnoge, preko noći - postasmo susjedi, komšije
i 'dobri' počehu uvjeravati jedni druge kako jednima od drugih ne prijeti opasnost?!
U svoj toj strci i zbrci prođe i Sabinino suđenje. Kratko i ekspeditivno. Kao
da je kome, u općem metežu i neizvjesnosti, bilo stalo do toga što će biti sa
jednom ženom i njene dvoje djece.
Anica nije došla na suđenje mada je bila uredno, sudskim pozivom, pozvana. Ona
je u Hrvatskoj - neće više u Bosnu.
Ivan je došao pijan. Ustvari - priveli su ga.
Prvo je dvojio; ići ili ne ići. Piće za pićem i... Ne bi otišao. Bio je već toliko
hrabar da se ne odazove sudskom pozivu, ali... Mjesni milicionar je bio u tijeku
svega.
- Ivane, ti moraš na sud u jedanaest sati. - naglasio je ono 'moraš'.
- Pa, znaš, ja...
- Ajmo mi polako. - strpao ga je u službena kola i...
Na sudu je počeo braniti Sabinu. Počeo je mucati, sliniti i izbjegavati odgovore.
Govorio kako je poštena radnica, dobar drug i da je, jadna, patila pored onakvog
muža...
- Pa si je tješio! - presiječe ga odvjetnik optužbe.
- Nnisam... Mi smo...
- Spavali zajedno.- nadoda. Ivan ne odgovori.
- Jeste li imali spolni odnos sa ovdje prisutnom optuženom Sabinom Gorić? -
- Nnee - Ivan poče gledati lijevo i desno ne znajući što da kaže.
- Podsjećam vas da ste pod zakletvom. - priprijeti odvjetnik.
- Odgovorite na pitanje - sudac se obrati svjedoku.
- Jje,, Jednom. Slučajno.. Nismo htjeli da tako bude...
- Nemam više pitanja. - okrenu se odvjetnik optužbe.
- Svjedok može da se povuče, -reče sudac.
Dvojica milicionara pomogoše Ivanu da napusti sudnicu. Pogledom je tražio Sabinine
oči moleći da mu oprosti. Ona je samo oborila glavu.
- Je li svjedok priznao da je imao spolni odnos sa optuženom?
- Jest!
- Jeli optužena i sama u predistražnim radnjama priznala isto?
- Jest!
- Jeli skuhala gljive?
- Jest!
- Jeli kćerke odvela majci da bi spriječila da i one jedu?
- Jest!
- Jeli ju muž tukao i varao?
- Jest!
- Eto motiva. - Ubistvo iz osvete i ljubavi drugog muškarca.
Presuda pade;
- Sabina Gorić, rođena tada i tada, tu i tu. Djevojačko prezime Kadić. Sedmo
dijete u oca
Hamze i majke Fatime. Majka dviju djevojčica - Almire i Admire - zaposlena tu
i tu,
osuđuje se na (6) šest godina strogog zatvora zbog...
...a kiše se nadovezaše na jadnu sirotinju te jeseni devedesete...I, nikako da
prestanu.
13.
- Postoji li pakao i na zemlji ili prvo treba umrijeti? - pitao je Ivan Nikolu
u sitne sate
onoga dana kada je suđeno Sabini.
- Sve je pakao, i svugdje je pakao. - poče pijani prijatelj, dohvati se gitare
i udari po
strunama i poče repovati;
Pakao je u nama.
I tmina sama
U tebi.
U meni.
U mojoj ženi.
U našoj sjeni. 15
U svakom danu.
U svačijem stanu
Đavo se krije
U lice smije
I vatre gore
O mržnji zbore
Zastave vežu
A grlo stežu
I grane režu
Za ravnotežu
Žele ti sreću
Nogu podmeću
I glavu traže
Da te osnaže
Ne budi lud
Pak'o je svud
................
I tu, Nikoli, nestade teksta.
- Daj nam još po jednu! - okrenu se ka kelneru Branku koji duže već radi u kafiću
umjesto
njegove žene koja kod kuće, sa dvoje nejači, čeka muža iz kavane.
- Daj nam duplo! - nadoda već pijani Ivan, pa se okrenu prijatelju:
- Ej, Nikola, Svaka ti čast za ovu... Ovu ..pjesmu...maloprije. Živio!
- Živio!
- A moju, Sabinu osudiše ni krivu ni dužnu. - poče cmizdriti unoseći se prijatelju
u lice.
- Možda je i kriva?! Hajd' znaj!
- Nije! - dreknu Ivan i zdrobi čašu u rukama. - Nije ona kurva. Dobra je to
žena, da znaš. I
poštena... Jest jednom zgriješila...To samo tebi kažem
- Samo meni!.. Hm... I danas si rekao na sudu..- nadometnu Nikola.
- Drugo je to...Morao sam...Natjerali su me...
- Ali si rekao...
- I kajem se... I nikad sebi oprostiti neću. Poštena je to žena. Poštena. Ja sam
nju opet
pitao.,.. Molio da opet...Ona kaže...- U to se konobar primače k stolu da pokupi
staklo:
- Nemoj, Ivane, razbijati. Nemoj.
- Aj, ti tam' radi svoj pos'o. Ivan sve plaća, - Zagranda pijanim rukama i jezikom.
- Ajd ti
svoj pos'o. - Pa se okrenu Nikoli i nastavi priču;
- Znaš šta ona meni kaže? Kaže; - Ivane, ništa nije bilo niti će biti između
nas... A ja,
gledam šta joj je? Kako nije?! Čudim joj se pa velim; - Kako?..
- Tako! - prekide me. - Ako je nešto i bilo, nije bilo... reče i ode za poslom.
Ej!? Ako je i
bilo nije bilo?! Aj' ti to dokuči!? Molim te, lijepo, aj' ti to dokuči?
- Pa, lako je to dokučit'Htjela žena da sve zaboravi.
- Ej, jebi ga... Branko! Branec! Ponesi nam još po jednu!
U ranim jutarnjim satima, dobauljali su pajdaši do Ivanovog iznajmljenog stana-vile
koju mu je za stanovanje dao rođak, koji ne privremenom radu u inozemstvu, samo
da mu je čuva od lopova kojih se množilo sve više...
I tako su njih dvojica proveli tu zimu.
Pili su. Pili, jadali se jedan drugomu i svirali. Ivan je oplakivao Sabinu i
u više navrata, dok bi jutarnji mamurluk još zujao mu glavom, izlazio pred Vesnu
koja je uvijek nekuda žurila.
- Sutra ćemo, Ivane, kaficu popiti i razgovarati. Sada, zbilja nemam vremena.
- I već bi
odlazila niz ulicu. On bi ostajao. Gledao za njom zamućenim očima i odlazio
u kafić.
O Sabininim maloljetnim kćerkama prvo je brinula tetka Ajša, Amirova najmlađa
sestra koja se još nije udala, ali nije išlo. Krivila je i djecu za smrt svoga
brata. Djeca su plakala a i Ajši je bio sve teže sa njima i to u stanu rahmetli
brata gdje ju je sve podsjećalo na njega. Onda su ih poslali baki Fatimi, Sabininoj
majci. Ta starica, puna tuge i ljubavi, prigrlila ih je i pružila im dom.
14.
Prođoše zima i proljeće u ludilu sveopćem i strci. U Hrvatskoj se puca - kažu?!
Kod nas neće biti rata - kažu!? Ne smije! Jer, kuda bi to odvelo. I nije kod
nas bilo rata te godine. Nismo još bili spremni.
Sabina je čamila u zatvoru, Ana sa dvoje djece patila i plakala moleći Nikolu
da se opameti, Vesna se družila sa bogatunima, preživljavala, Mato 'se dao'
u društvene poslove - novo društvo je trebalo nove ljude - postao je Antina
desna ruka a Nikola i Ivan su dane i noći provodili uz gitaru i piće.
S vremena na vrijeme, Ivan bi izašao pred Vesnu, i dalje ju je želio i molio
je da se uda za njega. Izbjegavala ga je sve češće i grublje istovremeno žaleći
i njega i sebe.
A onda je došlo ono do čega je moralo doći.
Dovukoše se vreli i sparni srpanjski dani.
Nikola i Ivan su po običaju, hladili se pivom i čekali da večernja svježina
dopusti im popiti i koju ljutu. Po tko zna koju ljutu u minulim mjesecima, godinama...
Toga jutra, Ivan je sreo Vesnu i, pale se grube riječi.
- Vidiš li ti dokle si dogurao? Pijanica broj jedan si u selu!
- A ti?
- Šta: - Ja?
- Bolje biti pijanica nego..
- Šta? Kaži!
- Znaš ti...
- Kurva!? Jeli to?
- Znaš ti što radiš?
- Idi ti s Nikolom, bolje ti je. Ionako od tebe nikad ništa.
- A od tebe će biti?!
Okrenula se sa psovkom na usnama i ostavila ga.
- Kurva, da šta si! - Dobacio je za njom - I opet te volim! - Dodao je tiše.
Ovo drugo nije čula. Ili se pravila da nije. Produžila je oštrim korakom, ne
osvrćući se za čovjekom koji ju je zaljubljeno ispraćao pijanim pogledom.
Ni on nije vidio suze u njenim očima.
Ozlojeđen I ljut, uputio se ka kafiću. Tamo je Nikola.
Toga poslijepodneva i predvečer pili su kao rijetko kad do tad. Pivo je bilo
hladno, znao je Branko kakvo odgovara, ali blago.
- Ja ću jedan konjak. - Naruči Ivan, - Da zgrijem ovu vodurinu u stomaku.
- I ja ću! - Nadoda Nikola. Plakala je gitara u Nikolinom krilu. Izvlačila najtužnije
ljubavne pjesme a, između njenih suzvučja, Ivan je, brišući znoj u koji se,
s vremena na vrijeme, utopila pokoja suza, mrmljao o svojoj nesretnoj ljubavi.
Oko deset sati navečer, bili su već dobrano pijani.
- Vrijeme je da se ide kući a ne znam kako ću? - počeo se dizati Nikola.
- Kao i jučer. - Probalavio je Ivan. - Nogicama svojim. Neće te niko nositi.
Da je i Ivan otišao kući 'nogicama svojim' pa, i na ručicama, bilo bi bolje.
No, rastavši se od pijanog pajdaša on, pijaniji od njega, uputi se ka hotelu
Bosna.
Teturao je, znojio se, bauljao, dva puta se pružio po zemlji koliko je dug .
Psovao je svaku izbočinu na putu i, brišući znoj, svratio u jednu kavanicu da
odmori i utoli žeđ.
Popio je dupli konjak s nogu I izjurio van.
- Vesna! Vesna! - šaputao je njeno ime teturajući ka hotelu.
- S Antom si, kurvo! Znam da si s njim! - zatim bi bjesnio i hrlio dalje.
I, bila je s Antom.
Ugledao ih je postakljenim očima I zaputio se ka njihovu stolu. Usput, zakačio
je nogom za jednu stolicu I, padajući, uhvatio se rukama za stolnjak stola za
kojim su sjedili neki stariji gosti. Pao je. Sve sa stola prosulo se po njemu
I po podu. Pokušao je ustati dok su ga svi preneraženo gledali. Jedva se digao
i opet, da ne padne, zaljuljao se naprijed prema Vesninom stolu I pbjema rukama
naslonio se na njega zakačivši jednom rukom zdjelu sa salatom. Vezna I Anto
su bili za večerom. Sav zapjenjen i neprepoznatljiva lica, pogledao je u nju
I riknuo koliko ga grlo nosi:
- Kurvo!
Anto je skočio i trenuo ga stisnutom pesnicom po bradi. Pao je na patos i ostao
tako dok ga redari nisu iznijeli iz prostorije. Vesna je iša za njima, plačućiiI
moleći:
- Nemojte ga tući! Nemojte, molim vas.
Te je večeri prošao bez batina.
Sutradan, sve je doprlo do ušiju njegovog oca i prije još nego se Ivan probudio.
Nazvao je jednog prijatelja liječnika i, po sina mu, došla su ambulantna kola.
Dva snažna bolničara su iznijeli mladića koji se otimao i rukama i nogama, vrištao,
psovao, prijetio I bacakao se, unijeli ga u automobil i odvezli za bolnicu.
Otac se vratio u kuću sa suzama u očima.
15.
Tri dana je bio vezan u podrumu. Donosili su mu hranu i vodu. Drhtao je:
- Dajte mi piće! Mater vam kurvanjsku! I cigaru! - drao se i psovao na sav glas.
Zatim je
molio:
- Samo jednu čašicu. Molim, vas. Umrijet ću. Samo jednu cigaricu. - plakao je.
-Molim
vas ko boga.
Umjesto pića, davali su mu injekcije. Treći dan se smirio i pustili su ga u
sobu, među ostale pacijente psihitrijske klinike. Tek tada su mu dali cigarete.
Tri dana bio je poslušan. Povukao se u sebe. U tišinu. Šutio je. Radio što mu
se kaže. Slobodno vrijeme provodio sa ostalim bolesnicima bez da je iskim razgovarao.
Samo bi, s vremena na vrijeme, duboko, duboko uzdahnuo. Pažnja bolničkog osoblja
je gubila na intenzitetu i došla je subota.
Te večeri je pobjegao. Napio se. Otišao u hotel gdje je opet vidio Vesnu i Antu.
Pobjegao, slučajno razbivši staklo ulaznim na vratima hotela. Pobjegao u park.
Jadovao na klupi I onda, ugledao njene oči, tamo, negdje u parku oko općinske
zgrade. Trčao je za njima. Neki ljudi su se ispriječili na njegovom putu. Jedva
je protrčao između njih. Sjeća se. Neki su pali. Netko je nešto vikao za njim.
Sjećao se kao kroz maglu, polusan.
Nedjeljni doručak je prespavao. Nakon buđenja, dugo je ležao u krevetu bez volja
da se pomakne, da učini I jedan pokret. Samo vode radi morao je. Potreba za
vodom, za gašenjem vatre u ustima i grudima bila je jača od želje za umrtvljenjem.
U ponedjeljak, već, I ruka ga je manje bolila. Nikom je nije pokazivao. U utorak
su ga, na očev zahtjev I njegovo obećanje da neće piti, otpustili iz bolnice.
Na kontrolu za mjesec dana.
Mjesec dana nije ustajao iz kreveta niti izlazio iz svoje sobe osim radi odlaska
u toaleet. Skoro da ništa nije jeo. Žličicu, dvije juhice koju mu je majka doturala
u sobu. Majka je plakala, molila I odustajala pred odbijanjem upornog bolesnog
sina. Nije ga htjela uzrujavati nego je plakala dalje od njegovih očiju. U kuhinji.
U bašti. U spavaćoj sobi. U susjedstvu...
Čula je I za priču kako je neki momak poginuo u parku pored općinske zgrade
u subotu u kasne noćne sate.
Priča se da su neka trojica momaka vraćali se kući te da je netko napao ih.
Natrčao na njih. I ovaj jedan, jadan, srbin neki, pao te udario glavom o ivičnjak
i ostao 'na mjestu' mrtav.
I do Ivana je došla ta priča...
Ušla u sobu iz koje mjesec dana ne izlazi. Ušla u sobu i vrištala:
- Zašto!?
Pitanje je počelo dobijati ljudske oblike. Kada bi sklopio oči, vidio bi nepoznatog
mladića kao lebdi ispod plafona male mu sobice I samo šuti. Gleda ga. Ledbi
i šuti a kao da grmi nad dolovima I brežuljcima okoločaršijskim žaloban krik:
- Zašto.
Najteže bi bivalo noću. Prevrtao se u polusnu i odgovarao da on ništa ne zna.
Budio bi se saz znojan, polijevao vodom... sjećao se I niej se sjećao. Sjećanja
na bijeg iz bolnice bila su bistra do ulaska u hotel i dok nije razbio staklo
na izlasku. Nakon toga - sjeća se da se vukao umoran i pijan ka bolnici. Jedva
je pešao taj neveliki put. Između?.. Bilo je neke gužve... Neki pas ga je napao?..
Trčao je. Zna da je trčao ali... Ljudi se ne sjeća. Jesu pokušavali da ga uhvate.
To oni iz hotela. Trčali su za njim. Hvatali ga. Pobjegao im je ali... Kuda? Gdje
je poslije otišao? Prije nego se počeo vraćati u bolnicu. Jesam li to bio ja?..
Onaj koji je trčao... Natrčao na njih. Jesam li?!... Jesam li kriv za smrt?.. Nisam!
Nemoguće! Pa, sjećao bih se toga. Nije to mala stvar!? Nisam to bio ja! Nisam
kriv! To se nešto drugo dogodilo pa se preklopilo sa mojom ludošću. A, možda,
ipak?...
Ušas se očitovao na njegovom licu.
Majka bi se preplašila od izgleda vlastitog sina kada bi mu hranu donosila.
A Ivan...
Postupno se u njemu učvršćivalo uvjerenje da je kriv... Ponekad bi sam sebe uvjeravao
da nije ali, sve slabijim i slabijim argumentima.
Sve izvjesnija istina se više nije mogla izdržati. Probijala se kroz maglu pomućene
svijesti i, u svoj svojoj strahoti, postajala očiglednijom. Nije htio vjerovati.
Nije mogao. Smio.
Jednoga jutra, krajem kolovoza devedeset i prve, otišao je u Hrvatsku...
Na ratište.
16.
A mjeseci su se nastavili smjenjivati a za njima i godišnja doba.
- Ivan otišao u Hrvatsku!?
- Budala!
- Možda, i bolje za njega...
- Rat će mu doći i ovdje. Nije morao ići. Trebao je samo čekati.
- Neće, ovdje! Šta ti je? Ne smije ovdje. Kad bi ovdje zaratilo... Ma, daj...
- Hoće! Hoće!
- Ti si lud! Ovdje bi to bila prava klaonica. Neće to svijet dopustiti.
- Briga svijeta.
- Pa ovdje će, ako bi došlo do rata, ratovati zaseok protiv zaseoka?! Pa, vidiš
li ti kako smo izmiješani? Nemaš više od desetak kuća, a da su jedne nacionalnosti,
jedna do druge. Sve je izmiješano. Ma, daj, ba... To bi bilo... To bi bilo...
- Biće. Biće. Zar ne vidiš kao se polako svi svojima utječu?
- Pa to su nas ove stranke podijelile ali, da ratujemo između sebe!? Ulica protiv
ulice!? Nema od toga ništa.
- Dao.bog.
U tom i takvom tonu, jesen se pretvarala u zimu.
Mato je vjerno slušao Antu. Izvršavao zadaće koje je mu je ovaj davao. Vjerovao
je u to da će bolje biti njemu i Hrvatima ovoga kraja. Bio je uvjeren da je
konačno, došlo vrijeme koje će njegovom narodu ići na ruku. U to je, kako je
znao i umio, uvjeravao i druge. Pošten, oduvijek, i rado viđen u društvu, veoma
je koristio.
Nikola je žalio za pajdašem Ivanom i nastavljao piti i svirati. Dangubiti.
Vesna, po starom, odgajala je sina i živjela na jedini način koji je bio moguć.
Družila sa sa ljudima koji mogu biti od koristi. Gubitnike je izbjegavala. Jedino,
noću, kada bi nesanica opteretila ju emocijama, plakala bi nad sobom, da nitko
ne čuje i ne vidi, te razmišljala o sebi i Ivanu.
- Moglo je i drugačije da bude. - Uzdahnula bi. - Ali, šta ćeš? Sudbina je htjela
ovako.
Mora se dalje ići. - A da se malo rastereti, dodala bi: - I sam je, donekle,
kriv.
Ana je muku mučila sa pijanim i neodgovornim mužem te dvoje djece. Pomagalo
je jedino to što si njegovi roditelji vodili brigu o njoj i djeci. Živjeli su
u zajedničkom kućanstvu.
Sabina je izdržavala zatvorsku kaznu kao i Vesnin otac, Stojan. Jedina razlika
između njih, bila je - krivnja
Anto je organizirao mjesne pa općinske odbore svoje stranke koji su, krajem
zime devedeset i druge, prerastali u seoske straže pa, seoske vodove sa malo
oružja koji su, postupno, uvezivali se u veće jedinice sa ciljem obrane svoga
sela,...
Pregovarao je sa čelnicima drugih stranaka o slozi, uvažavanju i povezanosti
ciljeva.
Narod je osjećao čudnu huku na nebesima ali, nitko nije znao odakle je, što
je, kakv je i što ima da znači?
Znalo se samo da ne sluti na dobro.
- Ovako, nešto slično, bilo je i u proljeće četrdeset druge. - Vukao je dim
iz lule stari
Martin, zabrinuto vrteći glavom.
A onda, sa prvim vijesnicima proljeća, puče puška i u našem kraju. Pade nekoliko
mrtvih glava. Uvuče se strah u vlastite domove. Jedni počeše napuštati svoja
ognjišta noseći samo ono u prtljažnik kola što je moglo stati. Ili, ni to. Drugi,
hrabriji čekahu pa bijahu istjerani nemalo zatim. Uskomešaše se ljudi i počeše
okupljati na trgovima, pijačištima i drugim prostorima ne znajući što će biti,
otkuda sve to niti, kako dalje?
Nadležni, otvoriše zatvore i pustiše zatvorenike van.
Sloboda svima.
I dok svi, koji su mogli, bježahu iz Bosne, Ivan se javi svome zapovjedniku
sa molbom da ga otpusti iz jedinice.
-I u mome rodnom kraju, gospodine bojniče, počeo je rat. Molim vas, dozvolite
da se vratim kući. Tamo sam potrebniji.
|
